How many frogs do I have to kiss...

nedjelja, 18.01.2015.

Što je sa njihovom mirovinom? Upozorenje: Na dnu ovoga teksta je fotografija koja se neće dopasti svakome, pa ako ste osjetljivi možda je bolje preskočiti ovaj blog. Osobno sam uvjeren da ovakve stvari treba javno nabiti na nos, posebno onima koji misle da ne bi trebalo, jer ako se neke stvari ne pokažu javno i dalje će se činiti tajno. Ne sviđa mi se ono što sam vidio i smatram da to treba reći. Tim više jer puno ljudi ovakve stvari drže 'pod normalno'. Imao sam 18 godina kada sam čuo na vijestima kako je donešena ova ili ona odluka, neki amandman, boktepitaj zakon ili nešto slično o tome kako se povećava broj godina potrebnih za odlazak u mirovinu. A-ha, pomislio sam tada (neuobičajeno zrelo i pomalo vidovito za moje godine), ako ovo naprave još koji puta tijekom moga radnog vijeka ja NIKADA neću ići u starosnu mirovinu. Nema šanse, kompa. Ne, neeee I bi tako. Ako se ne varam, a ne da mi se provjeravati jer me samo razmišljanje o tome baca u depru, trenutna je cifra 67. Godina. Starosti. Baš me zanima koja to kuhinja ima 67-godišnjeg kuhara. Bilo kako bilo nekako sam se pomirio s tim... Ali, ovdje nije riječ o meni. Ima ih još koji rade i koji (valjda) slijedom toga zaslužuju mirovinu. Jer ako više nisi za posao, a živ si, nekakvo umirovljenje je logična opcija. Barem bi meni to bilo logično. Nisam nikada razmišljao o lovačkim psima (iako imam labradora u kućanstvu i on nam je prijatelj, sudrug i saučesnik) i o njihovom radnom vijeku. Kada otkaže njuh i šape zabole od artritisa, što se događa sa tim životinjama. Idu li 'u dobre ruke' kako ponekad piše po oglasnicima. Možda neki i idu. Ali, ovaj na kojega smo naišli moj keronja i ja tijekom redovnog lutanja po šumi vjerojatno nije vidio dobre ruke nikada u životu. I još jedna stvar koja mi ide na živce... Kad već odlučiš to što si odlučio, ponesi i lopatu i potroši koju kaloriju. Zakopaj jadno pseto koje ti nikada nije ništa dalo osim posluha i ljubavi. Pitam se samo koliko smo daleko od 'umirovljavanja' ljudi na ovaj način.

nedjelja, 04.01.2015.

Daddy's back, bitches! Gdje smo i kako učili strane jezike? I koje? Moj tata je imao peh pa je učio ruski u školi, ali sada se pokazuje, ako ovi izazovu WW III i mi preživimo i oni pobijede, ćale je na konju. Slaba šansa, ali ne lezi vraže, ćale je bio puno po terenima u Libiji, Iraku, Tunisu i Libanonu, pa je naučio i prvi najnepopularniji jezik na svijetu, arapski (sa ruskim na drugom mjestu u žestokoj borbi za prvo). Znači ako sile zla pobijede, s te strane smo sigurni za jednog prevoditelja u familiji. Mama ima samo osam razreda, pa joj je promaklo formalno učenje stranih jezika, ali je pohvatala nešto engleskog sa Eurosport kanala prateći atletiku jer (njenim riječima) jednostavno ne podnosi one kretene od naših komentatora. Koliko to govori o njoj, a koliko o našim sportskim komentatorima, nemam pojma. Ja sam 'Šuvarovo dijete' i naše je školovanje bilo komentirano u svim slojevima društva kroz sve godine od onda do danas, pa neću ulaziti u to, samo treba reći da smo se sa stranim jezikom formalno sreli (koji nisu imali privatne sate prije škole) u četvrtom razredu. I danas pamtim kako smo ostali 'paf' (uključujući i one sa privatnim instrukcijama) kada je ušla profesorica i održala uvodni govor od 5-6 minuta na engleskom. Nismo razumjeli ni riječi, ali danas bi joj dao dnevnicu u kešu na licu mjesta da mi održi taj govor opet. Da vidim što sam propustio. (mi znatiželjni tipovi smo takvi, mrzimo kada nešto ne znamo) Uglavnom, cijela ta godina je bila svojevrsna priprema za peti razred, kada je prava stvar trebala početi ozbiljno. Imali smo nekakvu slikovnicu u stilu Hogara Strašnog (jedan A4 list-jedna priča), bez teksta. Napisanog. Priča se puštala sa kazetofona i nakon uvodnog paničnog pitanja 'tko će to sve popamtiti' skužili smo da su tekstovi toliko jednostavni da smo ih sve memorirali do kraja godine. Cijelu prokletu slikovnicu sam znao ispričati na engleskom, što je dozlaboga impresioniralo moju mamu. I vjerojatno nikoga drugog. Teme su bile baš infantilne i još se sjećam prve stranice gdje upoznajemo protagoniste i 'I'm Jack, this is Bill, my friend Bill. Hello' Kako bilo da bilo, prošli smo i došli do petog razreda i tamo skužili da i Englezi koriste pribor za pisanje, te počeli stvarno pisati i čitati strani jezik, sa više ili manje uspjeha. Godine su prolazile, gramatika (hrvatska i engleska, podjednako) je postala sinonim za 'neprijatelj', a prvu riječ koja se ne uči u školi sam čuo kad mi je prijatelj u osmom razredu donio album od Mettalice 'Kill 'em all'. Imali smo mi i program na TV-u na engleskom (srećom, sa titlovima), ali TV je u to doba imao nekoliko sitnih nedostataka. Bila su samo dva programa, od kojih je drugi radio samo popodne. U Slavonskom Brodu smo hvatali i TV Sarajevo, pa smo bili sretnici sa tri (!) TV programa. Klinci su gledali TV kad im starci to dopuste. Čitaj rijetko. A Bog ti bio na pomoći ako si sam uključio aparat. Jao... Tako da je glazba bila pravi izvor za engleski koji nije ni malo ličio na 'I'm Jack, this is Bill, my friend Bill.' U stvari ... With all our screaming We are gonna rip right through your brain We got the lethal power It is causing you sweet pain Oh sweet pain When we start to rock We never want to stop again OVO je konačno bio dobar razlog da se otrese prašina sa riječnika. I tako smo ušli u srednju školu sa tekstovima strane glazbe (kako tko i kako koje) u glavama, poslije se zapošljavali po kojekakvim firmama gdje si morao na engleskom i razmišljati, ako si htio ostati u toku i više nisi ni razmišljao o onom prvom danu, kada nisi znao kako ni što. I onda mi neki dan dođe mali nećak (age 10) i kaže mi, 'bio sam nešto bolestan i odsutan iz škole cijeli tjedan, jedva čekam da se vratim u ponedjeljak i stanem na vrata i zagalamim -Daddy's back, bitches!- Malo me to šokiralo na trenutak, ali hej, danas klinci pišu i čitaju engleski od prvog razreda osnovne, a znam jednog malca od 4 (!) godine kojeg mama vodi na engleski. I tako ovaj moj uči iz GTA IV (provjerio sam) i do mature će vjerojatno znati bar još jedan strani jezik. Ne znam je li uspio u nakani jer je pokupio neki bronhitis i ide na inhalaciju svaki dan. Life sucks, dog... Ja sam stao na engleskom. Pametnom dosta Sva je prilika da će naši unuci od prvog dana govoriti kineski, kad nas ovi kupe... A, mogli bi, kako je krenulo.

petak, 17.10.2014.

Ma smućkaj mu nešto... Pomalo se razočaravam u HR gastronomiju. Al' stvarno. Sve je više emisija na TV (stranih i domaćih, koje su klonovi stranih ali jbg) sa gastronomskom tematikom. Plačevi. To je množina od plač. Kao u 'plakali smo dok smo suza imali'.... Zašto plačevi? Zato što mi sve te emisije strašno nalikuju na domaće i strane sapunice. Gdje svi žive u vilama, imaju poslugu (koja nema nikakvu ulogu u radnji osim da se pojavi u kadru potvrđujući 'elitni' status protagonista), voze nabrijane zvijeri od automobila, nose desetak hrvatskih PLAČica u frizurama i 'obleki' itd. Da ne kukam dalje. Tako meni izgleda kada se skupe njih dvadesetak kandidata, svaki za svojom radnom stanicom opremljenom do plafona, te dobiju sat vremena (!) da skuhaju nešto. Wow.... Prosječni kuhar (sezonac ili stalni na kontinentu, svejedno) je suočen sa malom, loše osvijetljenom kuhinjicom (al' sve ti je do ruke), često neispravnim plamenikom na makar jednom mjestu (roštilj, štednjak, svejedno) i manjkom osnovnog alata (nevjerojatno je na koliko mjesta nije moguće pronaći mizerni otvarač za limenke). Često su kuhari u dilemi - koristiti noževe koje su pronašli na radnom mjestu, a koji dubliraju kao otvarači za limenke i povremeni odvijači ili se koristiti vlastitima. Dilema je slijedeća. Gazdini noževi su, kratko i jasno - za kurac. Ispričavam se osjetljivim dušama. Ono što prosječni vlasnik restorana kupuje kao skupe noževe ulazi u kategoriju do 150 kn max; često se nalaze kojekakvi isluženi komadi lima kojima se već izlizala oznaka proizvođača i vidi se blijedo 'FAMI....?' nešto. Profesionalni kuharski nož se kreće u cijenovnom rangu od 100€ pa naviše. Pa ti vidi hoćeš li gurnuti svoje 'svijetlo oružje' u taj boj. Posebno kad ostatku ekipe kažeš da ti ne diraju alat. To su osobne uvrede do Boga. A onda ih nađeš kako pandlerom otvaraju 'Podravka - Cikla konzervirana 4500g'. Prostor za čišćenje povrća, mesnica, praona crnog posuđa, praona bijelog posuđa, čišćenje ribe. Što imaju zajedničko? Sve je to jedno te isto mjesto. HACCP kroz prozor. Koga zanima što je to, neka googla. Ukratko, radi se o procjeni rizika i kontroli kritičnih točaka u kuhinji sve da bi se smanjio rizik od oboljenja gosta. Laički, da ne otrujemo koga, jer se sigurno neće vratiti. Bez policijske pratnje.... Mikrovalna pećnica, koja je kuhinjski bastard, ali je svi trpe dolazi kao i sve, u dvije varijante. Skupa i ona koju si našao u kuhinji. Skupa ima snagu od više KW i može kilu gaude pretvoriti u lokvu dok ispričaš prljavi vic, a ona tvoja ima snagu od 700W i ne može primiti veći tanjur u sebe. U tom trenutku pomisliš da su je kupili na odjelu sa igračkama, što nije daleko od istine. Frižider je jedan. Imaš i jednu škrinju koja nije očišćena od pretprošle sezone. AKO imaš sreće da restoran prodaje puno ribe, imaš i friška za ribu. Ako ne, imaš sve u jednom frižideru koji se zato otvara 1001 puta dnevno te zato krepa prirodnom smrću puno brže nego bi itko pretpostavio da je to moguće. Budi pametan i drži jaja (kokošja) na dnu frižidera, jer će ti sanitarci prvo gledati gdje su ti jaja (kokošja) u slučaju da su porazbijana te cure po mesu i šire salmonelu. Sanitarna inspekcija je jedina u ovoj državi ovlaštena napisati kaznu za POTENCIJALNO kazneno djelo. To bi bilo trovanje i uzrokovanje zaraze te ugroza javnog zdravlja. Ne trebaju im dokazi da si to učinio. Dovoljno je da zaključe da su vidjeli da postoje uvjeti za rečeno. Makar sve bilo čisto. Problem je što se čistoća dokazuje sporom laboratorijskom pretragom. A, oni brzo bace oko i ako su uvjeti tu, odoše jaja (tvoja). E, sad, kako ćeš ti žonglirati sir, vrhnje, jaja, mlijeko, meso, mljeveno meso (bauk) pečeno meso (još veći bauk), kuhano varivo, sirovu ribu (sad si na klizavom terenu), konzerve , tetrapake (neki otvoreni), suho meso, polutrajne mesne prerađevine, marmelade i maslac...to se ostavlja tvojoj mašti. Vidio sam neke prokleto maštovite frižidere. I sad konačno dolazi do djelomično kontroliranog kaosa koji se sa strane zove 'kuhanje'. Dolazi ti konobarica koja je (možda to čak ni ne zna) dobila posao jer ima 'ono nešto'. U svakom slučaju nema konobarsku diplomu. I traži da joj napraviš 'bečku šniclu bez mrvica' ???? Molim? Pa, tako su mi gosti rekli. Aha..... Naručuje se kaotično, često glavno jelo 10 minuta prije juhe, pa kad ti kažeš 'ide šnicla' ona ti kaže 'daj prvo juhu'. Stavi šniclu negdje na toplo. Na koje kurčevo toplo u kuhinji od 22 kvadrata, ionako je sve zatrpano uključujući pola poda. Prljavim suđem, hvala Bogu, ali .... Opet isprike osjetljivima.... I onda kao kruna svega netko traži teleći naravni, a ti znaš jako dobro da teletina nije prošla kroz taj lokal još od zadnjeg ledenog doba i to im fino kažeš.... Ma smućkaj mu nešto, stavi svinjski naravni u mlijeko pet minuta, kao da će on znati..... I onda gledam one likove na TV-u i znam da se upravo u tom trenutku oblikuje javno mišljenje da kuhanje izgleda tako. I ponekada me stid priznati da sam profesionalni kuhar u ovoj besparici i krizi i da radim , improviziram i mućkam za sitnu lovu...i da sam sretan jer nisam na cesti. Dok me ne uhvate.

nedjelja, 08.08.2010.

Solaris III Bljak. Kvragu, zadnji put kad sam počeo blog ovako, preselio sam se. Ovamo. Tipkao po Iskrici, ali mi je postalo sve to skupa pomalo, pa...bljak. Osim toga, svi moji frendovi su se odselili sa Iskrice, pa sam se osjećao pomalo kao onaj posljednji Indijanac...što je ono on bio? Irokez. Ne, to je frizura...Mohikanac, tako je. (proguglah...:) No kako bilo, trebalo bi dovršiti ovo o Solarisu. Ali samo kratko i sažeto. Aha... Svedimo to na nekoliko tomova. Nakon cijelog dana nerada, konačno su mi pronašli mjesto u kuhinji i tako je počelo. Valjalo je naučiti još jedno narječje našeg lijepog jezika (4,5 milijuna govornika - 1,5 milijun narječja). Van profesionalne zajednice (književnici, studenti, predavači hrvatskog) vjerujem da sam jedan od autoriteta na polju raznovrsnosti hrvatskog jezika. Šibenik i okolica se ne razlikuju od ostatka lijepe naše kad je u pitanju pokušavanje da se jezik učini neprepoznatljiv i nerazumljiv ostatku građana koji primjerice žive tako daleko kao što je Zadar. Naučio. Iako su me iznenađivali do kraja sezone, a najviše sam se smijao 'čentrunima'....Vjerojatno nisam zbario ni jednu lokalnu curu zbog toga. Nismo se razumjeli, hahahaha. Naučio sam s vremenom i što mi je raditi i kada i kako se izboriti da me ne gaze (previše). Plaća je bila mizerno niska za školovanog kuhara u špici sezone...3600 kn. Sa kvakom da ti se ne isplaćuju prekovremeni sati nego se računa koliko si sati skupio pa ti isplate još koju plaću nakon završetka sezone. Zgodan štos, obzirom na to da je tako prekovremeni sat koji se plaća više postao redovni sat koji se plaća 3600 kn/mj. Nećeš? Uvijek ima tko hoće. Ne smijem zaboraviti ni SuperSlavka koji me nasmijao do suza, ponekad jednostavno zato što sam bio tužan gledajući ga i morao sam birati između smijeha i plača i nisam mogao odabrati. No worries. Svi su bili ionako tamo više zbog zajebancije i provoda nego zbog uzdizanja hrvatske turističke zvijezde na nebo svjetske ekonomije. I još su nas skoro sve sezonce stavili u jednu zgradu. To je poslovična bačva baruta koja je s vremena na vrijeme stvarno spektakularno eksplodirala (obračun noževima u jednoj sobi), žestoko gorila (tulumi u sobi 16) i jednostavno tinjala u zidovima (perilica je poslužila za koješta osim za pranje veša). Bilo je...pa...svačega. Materijala za jednu dobru Hollywoodsku pitu. Posao nam je samo služio da se otrijeznimo. Srećom smo radili 9 sati. Dovoljno za rehidraciju i odmor do nove večeri. Iako nije tako bilo cijelo vrijeme za sve, uvijek je netko tulumario. Tako da je sve bilo pomalo nalik na Sodomu. I onaj drugi grad, isto.... To smo se proljeće cura i ja razdvojili i prestali sa svime i otplovili svatko u svom smjeru...najbezbolniji prekid u povijesti. U sobi sa još 7 cimera, nakon što smo se stabilizirali (kroz sobu su prošli i neki epizodisti koji nisu potrajali ni par dana) se razvio neki interesantan duh zajedništva davno izumro u ovom našem društvu i bilo mi je čudno biti dio toga, kao da sam dio muzejskog postava. Cijelo vrijeme sam si ponavljao da to više ne postoji, ali sam se iznova svaki dan budio s tim osjećajem da dišemo jedan za drugoga i bilo mi je drago da je tako bilo do kraja, a znam da je jer sam ja zadnji izašao iz te sobe. Drugdje u Kućici (zgrada koju smo dobili je bila preuređena zgrada uprave imenom Kućica u cvijeću) su izbijali i ozbiljniji incidenti, ali kod nas je bilo sve kao kod djece cvijeća. Mir i ljubav. A, ljubavi je bilo... To valjda sunce tako utječe na ljude. Patentirali smo skok kroz prozor jer sam razapeo žicu za sušenje veša između ograde teniskog terena i nekog drveća kraj naše sobe. Kupio sam i kvačice. Na kolovoškom suncu je bilo moguće za 45 minuta osušiti radnu odjeću da bude kao ispeglana. Iako nam je taj skok kroz prozor služio i za druge stvari. Imali smo himnu. Marley. One love. Išli smo na noćna kupanja, picigin na bazenu (probudili pol kampa jedne večeri), guštali u zvjezdanom nebu plutajući u moru, popili koliko smo mogli u birtiji nalik na stari nasukani jedrenjak koja je pozirala kao disko, i neki su se i zaljubili. Ja jesam sigurno. I tako sam konačno zbrisao iz onog kala u SB i sad sam u Lici na svježem zraku...hehe. Kućim se. Ženim se. U Solaris se ne vraćam. Ni mrtav. Mislim da mi je bilo dosta sezona, ljeta u kuhinji na obali 30 m od plaže gdje ekipa tulumari, a ja pržim lignje i pommes za mizeriju. Imam suprugu i hrpu nove rodbine koja me prihvatila kao da sam bio dugo odsutan i sad sam se vratio. 'Di si dosad bio?' Sa velikim osmjehom. Ako se okrenem oko sebe i pogledam dobro, sad, tu na pola puta...mogu samo reći - 'Pa, vas sam tražio...'

nedjelja, 09.05.2010.

Solaris II Nakon početnog šoka ionako mi je postalo „sve ravno“ jer više nisam imao ni lipe. Zadnju lovu sam potrošio na kartu za bus da se dovučem u ovu vukojebinu i sad me pitaju zašto sam došao. Nakon kraćeg natezanja, dali su mi krevet i obećanje da će mi naći i mjesto u nekom od hotela. Na koncu, pet ih je, valjda negdje ima potrebe za još jednim kuharom... Na ključu – broj sobe. OK. Uđem u hodnik i krenem. Brojevi na sobama rasuti nasumično... 3, 18, 19, 24...nigdje moje, a tehnika 1, 2, 3 ne radi. Našetao sam se, ali hajde. Nikada nisam došao do izravnog odgovora na pitanje zašto su sobe u „Kućici u cvijeću“ rasute kao da su ih bacili iz aviona pa gdje koja padne. Meni je logično da se 2 nalazi između 1 i 3...ali što ja znam. Našao sam sobu i upao unutra, upoznao se sa dosadašnjim jedinim stanarom i oduševio činjenicom da u sobi ima 8 (!) kreveta. Opet me obuzeo blagi osjećaj da sam bliže vojsci nego gastronomiji. Jedino ormari nisu bili limeni, nego drveni, ali dimenzije su bile tu negdje. Ali da se to nadoknadi, bilo ih je manje nego kreveta, što je značilo da će zadnji pehist u sobi biti bez ormara. Bez puno grizodušja sam pregledao sve prazne i pokupio vješalice koje mi trebaju. Čini se da će ovo biti „snađi se druže" sezona...ista stvar i sa pranjem veša. Kuhar mora biti u bijelom. Svi smo vidjeli reklame na TV-u, točno? Te onaj s dubinskim pranjem, te ovaj pobjeđuje masnoće, te onaj treći ima sve što koriste i profesionalci....samo što nitko nije rekao da moram sam ponijeti svoje dubinsko pranje, da je jedina (!) perilica za rublje na samrti i da će život biti jako zanimljiv kad se kućica napuni (25+ soba sa 4-8 kreveta) jer su svi (skoro svi, kasnije sam čuo da imamo i vrtlare) ugostitelji koji moraju biti čisti. Kupaona. Dva umivaonika, dva ogledala, tuš kabina, WC školjka. Nema odvoda za vodu u podu. Bit će veselo. E, sad.... Pozitivna je stvar što je lijep dan, ja sam slobodan od administracije (kao da itko od nas ikad je...), tako da sam se bacio u istraživanje. Pronaći lijepo mjesto za sunčanje nije loša ideja, fali mi pigmenta nakon skoro 5 godina noćne smjene. Ispalo je da smo 50 metara od plaže. Bar ću imati što raditi kad ne budem radio. Ako bude takvog vremena.

subota, 08.05.2010.

Solaris I Meni je kriza počela još pretprošle godine u prosincu... Nije da se žalim, sam sam dao otkaz. I potpisao da sam to učinio. Žalim se što sam bio maltretiran na poslu toliko da mi se razvio tik na lijevom oku. Bilo je il' ubij il' idi. Pa sam otišao. I uvalio se u septičku situaciju. Kredit za auto, registracija za isti, standardni snop računa koje gledaš i sam svaki mjesec...jasno ti je. Neću ovdje kukati kako sam razvlačio i spajao poslovične krajeve. Nisam glumio panj, kako god bilo. Uglavnom, pojavio se oglas u novinama koji nisam vidio jer ne čitam novine. Srećom, moja frendica ih čita na poslu. Some people have all the luck. Sajam poslova. Kojekakve firme traže mlade i perspektivne, fleksibilne profesionalce. To jest, naivne, optimistične, spremne za rad u svim uvjetima za plaću ispod svake kritike, „minimalno 3-5 godina iskustva na tim ili sličnim poslovima“. Aha. Nemaju samo oni spiku, imam i ja nekih asova kad je muljanje u pitanju. Tako 2 godine prodaje vunene krevetnine od sela do sela širom Slavonije postaje „iskustvo u marketingu, komercijali i transportu“. Dobro, nisu ni oni tupavi, na koncu tko je uopće izmislio takve formulacije? Ali ako ne napišeš molbu u tom stilu, nisi je ni trebao pisati. I tako sam se pojavio da vidim što se nudi, što se traži. Uglavnom metaloprerađivači i slični, ali bila je i ekipa iz Dalmacije. Pa sam skupio par upitnika i obrazaca za neke hotele na obali i na kraju doplesao i do Solarisovog pulta. Iskreno, nisam bio siguran gdje su oni, Zadar ili Šibenik..? Ali nema ni veze, daj mi papir. Nema. Zašto nema? Odmah se uzimaju podaci na licu mjesta, molbe su nebitne, upadaš u bazu podataka, pa ako te budu trebali itd, itd... Cijeli proces je pomalo nalik na regrutaciju u USMC ili Legiju Stranaca. Pitanja tipa „Bi li Vam smetalo dijeliti sobu sa 4-6 drugih osoba?“ ili „Imate li vlastitu radnu odjeću?“ i moj favourite „Diplome baš i nisu važne tražimo ljude s iskustvom“...sve me to podsjetilo na ulazak u stranu državu, ne nužno prijateljsku, bez oznaka, ali u društvu nekoliko dobrih ljudi. Veselo. I kao za vraga, oni su mi se prvi javili da se pojavim „pod hitno“ u kadrovskoj u Solarisu. Obzirom da je meni do tada već gorilo pod nogama, pojavio sam se. I nakon cijele noći tamburanja busom od Slavonije da Dalmacije, pojavio sam se doslovno na početku radnog vremena da bi prva stvar koju su mi rekli bila „A, zašto ste vi došli?“.

petak, 30.04.2010.

Zbrda zdola VIII Kakva bolesna godina.... Stara mi je skoro otputovala u vječna lovišta (prerano), u krizi nezaposlenosti prihvatio prvi posao koji mi je uletio (Solaris, Šibenik). O tome posebna tema. Prekinuo sa curom (pala knjiga na dva slova, daleko od očiju itd, itd...) Sranje. No, svako zlo za neko dobro. Našao drugu, preselio se u drugi grad po deveti put od 2. srednje (tko broji?). Slomio leđa na lopati za snijeg. Jeeee. Našao posao od 8-13. Plaćen, prijavljen i sve to....zvuči kao SF u ovim našim prilikama. Žena mi radi u knjižnici. Raj. A, nisam ni u minusu....hahahahaha. Ludo. Na trenutke (tjedne) sam mislio da me tkogod ubacio u mikser ili u centrifugu, tako mi se vrtilo od svega, ali gle.... Ne bih se ponadao prerano, ali čini se da se bliže bolja vremena. Je. Pesimist je kažu, optimist sa iskustvom. Bumo vid'li, kako bi rekli moji krapinski rođaci......

ponedjeljak, 06.04.2009.

Izjednačavanje Imao sam danas nekog posla prijepodne u gradu (još sam u ZG) i primjetio sam nešto što me natjeralo na razmišljanje. Naime, kao i svaki grad i ZG je zasijan spomenicima, bistama, konjanicima i ostalim komadima metala i kamena koji nas podsjećaju na slavnu prošlost i povijest. Od veličina tipa Sv. Jurja koji pred HNK uporno ubija zmaja, preko strašnog Bana do 'tamo nekih' pjesnika koji su nas zadužili svojim stihovima i udavili nas na satima lektire....svi su prekriveni ....pa, golubovima. Stvarno me nasmijalo kad sam vidio goluba kako smireno odmara skoro na samom vrhu sablje čvrsto ispružene u odlučnoj desnici. Mi dolje jurimo za nekom svrhom, za nekim ciljem koji je samo uvod u neki novi komplicirani problem i živimo život ponekad dovoljan da nam netko jednom digne neki spomenik. Na kojem će se, konačno, odmarati golubovi. Skužio sam.... Ostavio trag ili ne u ovom svijetu, čak i ako mi dignu spomenik (nisam optimističan, ali i luđe su se stvari dogodile), na kraju ću biti odmaralište za golubove. Nije ni to loše, kad se sve zbroji. Svi smo mi jednaki na samom kraju, kada se podvuče crta. A, pomažemo i umornim golubovima.

petak, 03.04.2009.

Skoro mi nije do pisanja, ali...... Ma, treba reći. Stara mi se gadno razboljela. Grdni problemi sa crijevima. U Koprivnici u bolnici se nisu strgali baš da je izliječe. Liječnik (dotičnom ne znam ime, mama stalno viče nemoj prljati ruke, ali ja bi baš rado malo....zaprljao ruke) je pokazao izvanrednu količinu bahatosti i nedovolju količinu stručnosti. Kako to znam? Nemam pojma, ali ekipa sa KBC Rebro u ZG je jednoglasna - pogrešna terapija, nimalo interesa za bolesnika, strahota. Jasno, učinili smo što i svi ostali kada su suočeni sa nesposobnjakovićima u medicini - vozi u Zagreb. Trebalo je malo vremena da se probijemo kroz birokraciju na prijemu (te nije ovo vaše mjesto stanovanja, te nije ovo hitno, te idite tamo i onamo), ali kada sam konačno privukao njihovu pažnju (NEKONTROLIRANI KRVAVI PROLJEV !!!) i kada su vidjeli s čime imaju posla (a prvo su se usrali da je neka zaraza, što nije) mama je dobila krevet u pol sata. Aha, znači može se..... I nakon dva dana infuzije i lijekova i stotinu analiza (ljudi su pokazali stručnost i brzinu i najvažnije efikasnost, što bi trebalo predavati kao obvezni predmet koprivničkoj ekipi flegmatika) prebacili su pacijenta u ruke drugima koji su još bolji u tretmanu te boleštine (ulcerozni kolitis, pojačan nekakvim amebama....) u infektivnoj bolnici 'Fran Mihaljević'. I sad, kako stvari stoje, na putu smo ka izlječenju. Zašto se ovo nije postiglo još početkom godine u Koprivnici? Zašto u KC baš NITKO nije spomenuo kortikosteroide koji su prvi iskočili u razgovoru sa liječnicima u ZG i na Rebru i u 'F. Mihaljeviću'? Možda zato što djeluju? Jer, jebeno djeluju.....stara je doslovno oživjela. Liječnik je oduševljen kako mu pacijentica reagira i sad se ja pitam kako onaj tupko u KC nije to isto mogao učiniti? Hmmm? Trebam li ja sada dotičnom 'aplicirati 3x6 štaflu (drvena građa) u predjelu križa'? Onako medicinski, preventivno..? Nemoj prljati ruke. Uzet ću rukavice......

subota, 28.03.2009.

Anonimka Prošli mi je blog prošao prilično zapaženo. Izribala me anonimka i natjerala da preispitam vlastite motive. Nije mi dugo trebalo da priznam da sam, iako uvjeren da činim pravu stvar, učinio i nekoliko loših u tom procesu te da je isprika potrebna. Pa sam tako (nakon konsultacija sa Polarnim) odlučio natipkati mail. Telefonski poziv mi je još uvijek ličio na prevelik pritisak, osim toga mail ima prednost što se ne možeš početi svađati s nekim usred isprike. Nisam htio ništa riskirati. I tako, ode mail... Nisam se baš nadao nekom odgovoru, ali sam bio iznenađen kad mi je isti stigao u roku par minuta. Da ne duljim-ona se odljutila nakon pol sata, a ja sam proveo mjesec i pol misleći da je moj život gotov. Konj. Ona je mislila da se ja ljutim i time je kaos u komunikaciji (koja je u tom trenutku bila nepostojeća) bio potpun. Nakon dva maila prešli smo na chat (kao dvije plahe životinjice koje se šuljaju oko pojila), a onda i na telefon. Sada se opet čujemo 3 puta dnevno. A ja sam u sedmom nebu...ili negdje tome slično. Čemu cijeli ovaj zapis? Tome da se zahvalim Anonimki koja mi je pomalo invazivnom tehnikom skrenula pažnju na to da nije sve uvijek onako kako se čini. Iako joj je moja draga obećala neke druge načine zahvale (više fizičke prirode), ja sam sretan što je ispalo kako je i što na kraju ipak nisam bio totalni kreten, nego samo mali, što je prekršaj, ali ne i kazneno djelo.

<	siječanj, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (3)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (5)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (4)